Japan
ZEMLJA IZLAZEĆEG SUNCA
Sve počinje na sarajevskom aerodromu, s koferima punim iščekivanja i onom posebnom vrstom nemira koja prati velika putovanja. Poslijepodnevni let nosi nas do Istanbula, gdje slijedi dugo, ali ugodno čekanje na jednom od najvećih raskršća svijeta, dovoljno vremena za posljednju kafu i razgledanje aerodroma prije nego što se, usred noći, ukrcamo na let koji nas budi tek nad drugom stranom planete, u Japanu.
Kada avion sleti u Osaku, nakon dugog puta i promjene datuma i vremenske zone, čovjek osjeti nešto što se teško opisuje riječima, onaj trenutak kada shvatiš da si zaista tamo, u zemlji o kojoj si čitao i sanjao. Transfer do hotela, prijava, i grad nas dočekuje mirno u sumrak. Dovoljno je samo izaći na ulicu i osjetiti prve mirise pare koja se diže sa uličnih roštilja, čuti zvukove japanskog jezika i vidjeti neonske natpise koji se pale jedan za drugim – i već tu, prve večeri, znaš da je ovo putovanje koje ćeš pamtiti.
Osaka se s razlogom naziva "kulinarskom prijestolnicom Japana", i to nije samo turistička fraza. Ovo je grad u kojem lokalni stanovnici imaju izreku "kuidaore", što otprilike znači "jedi dok se ne upropastiš (finansijski)". Toliko je opsesivan odnos Osake prema hrani. Srce te priče je Dotonbori, kanal okružen neonskim reklamama u obliku ogromnog raka koji pomiče kliješta, trčećeg čovjeka Glico i drugih ikoničkih znakova koji su postali simbol cijelog grada.
Ovdje se, doslovno na ulici, kuša takoyaki (topli zalogaji od tijesta punjeni komadićima hobotnice), okonomiyaki ("kako god želiš" pečeni pladanj od povrća, mesa i tijesta) i kushikatsu, sve to umočeno u atmosferu koja živi non-stop, danju i noću. A onda, kao potpuni kontrast toj gradskoj vrevi, stoji Osaka Castle, dvorac čiji su zlatni ukrasi nekada svjedočili moći samuraja i klana Toyotomi, jedne od najznačajnijih dinastija u historiji Japana. Park koji ga okružuje, posebno u doba kad cvjetaju trešnje, pretvara se u more ružičastih latica pod kojima lokalno stanovništvo priređuje hanami, tradicionalne piknike ispod cvjetova, običaj star više od hiljadu godina.
Iz Osake, brzim vozom, stiže se do mjesta koje mijenja perspektivu na cijelo putovanje, Hirošime. Ovo je grad koji je 6. augusta 1945. godine postao prvo mjesto na svijetu pogođeno atomskom bombom, i danas, gotovo osamdeset godina kasnije, stoji kao simbol i upozorenja i nade. Memorijalni park mira, sa svojom kupolom čiji je kostur ostao netaknut kao nijemi svjedok, i muzej koji dokumentuje tu tragediju, ostavljaju utisak koji se nosi dugo nakon povratka kući. Ovo nije mjesto tuge bez smisla – to je mjesto koje uči da mir nikada ne smije biti podrazumijevan.
I odmah nakon toga, kratkim brodićem, prelazi se na otočić Miyajima, i tu se priča potpuno mijenja. Iz mora, kao da lebdi na vodi, izranja čuveni narandžasti Torii svetišta Itsukushima, jedan od tri najljepša prizora Japana prema staroj tradiciji. Za vrijeme plime, izgleda kao da kapija zaista pluta; za vrijeme oseke, može se prošetati do nje pješice po mokrom pijesku. Na otoku slobodno šetaju pitomi jeleni koji se smatraju svetim glasnicima bogova, a šuma iznad sela krije stazu do vrha planine Misen, odakle se pruža pogled koji oduzima dah.
Sljedeći dan vodi u Naru, grad koji je u osmom vijeku bio prva stalna prijestolnica ujedinjenog Japana, prije Kyota, prije Tokija. Ono što Naru čini nezaboravnom jeste preko hiljadu jelena koji slobodno lutaju gradskim parkom, potpuno pripitomljeni, spremni da se naklone (doslovno!) posjetiocima u zamjenu za specijalne kekse "shika senbei". Iza njih se uzdiže Todai-ji, drveni hram tolikih razmjera da se dugo smatrao najvećom drvenom građevinom na svijetu, a unutra čuči Veliki Buda, bronzana statua visoka gotovo petnaest metara, čije je lijevanje u 8. vijeku iscrpilo gotovo sav bronzin rezerve tadašnjeg Japana.
Kyoto, bivša carska prijestolnica koja je to bila više od hiljadu godina, čuva dva prizora koja ostaju urezana zauvijek. Prvi je Fushimi Inari Taisha, svetište posvećeno bogu riže Inariju, gdje se preko deset hiljada crvenih torii kapija, koje su donirali pojedinci i kompanije kao znak zahvalnosti, penju uz šumovitu planinu poput crvene rijeke koja nestaje u zelenilu.
Drugi je Kinkaku-ji, Zlatni paviljon čije su gornje dvije etaže doslovno prekrivene pravim zlatnim listićima, nekadašnja vila jednog šoguna koja je nakon njegove smrti pretvorena u zen-budistički hram. Njegov odraz u mirnom jezeru ispred njega, posebno u jesen kada se lišće oboji u crveno i narandžasto, jedna je od najfotografisanijih slika Japana. Za one koji požele produžiti boravak, tu je i Gion, četvrt drvenih kuća iz Edo perioda, gdje se u sumrak, ako je čovjek dovoljno strpljiv, još uvijek može ugledati gejša ili maiko (šegrt gejša) kako žurnim, sitnim koracima prelazi iz jedne čajdžinice u drugu.
Onda dolazi trenutak kada se cijela priča preseli, iz mirne, tradicionalne Osake i Kyota, brzim vozom Shinkansen (koji juri i preko tristo kilometara na sat) u Tokio, grad koji je potpuno druga vrsta doživljaja. Tokio je metropola u kojoj drevni hramovi stoje u sjeni nebodera, gdje se tradicija i budućnost ne sudaraju nego žive jedna pored druge u nekoj čudnoj, savršenoj harmoniji.
Prva stanica u tom otkrivanju je Shibuya, gdje se nalazi najprometniji pješački prijelaz na svijetu, u trenutku kada semafor pusti pješake, sa svih strana istovremeno krene i do tri hiljade ljudi, u nekoj čudnoj, koreografisanoj harmoniji kaosa. Odmah pored, statua psa Hachika, vjernog psa koji je devet godina nakon smrti svog vlasnika svaki dan dolazio na stanicu i čekao ga, podsjeća na jednu od najdirljivijih priča o odanosti u japanskoj kulturi. Shinjuku, s druge strane, noću oživljava u more neonskih reklama, vrtoglavih trgovačkih centara i uličica poput Omoide Yokocho, gdje se u sitnim jakitorija-barovima roštilja meso na ćumuru dok se iznad svega uzdižu neboderi.
А Asakusa čuva dušu starog Tokija, Senso-ji, najstariji budistički hram u gradu, osnovan još 645. godine, prema legendi na mjestu gdje su dva ribara u mreži izvukla malu zlatnu statuu boginje Kannon. Prilaz hramu, ulica Nakamise, duga je gotovo tri stotine metara i puna je radnjica koje prodaju tradicionalne slatkiše i suvenire već stoljećima – prava vremenska kapsula usred moderne metropole.
Slobodni dani u Tokiju otvaraju vrata za lične avanture. Akihabara je čitav kvart posvećen anime, mangi i videoigrama, arkade sa nekoliko spratova, radnje sa figuricama i "maid kafei" gdje konobarice u kostimima služe goste kao da su vlastelini u nekom fantazijskom svijetu. Tokyo Tower, inspirisan pariškim Eiffelovim tornjem ali obojen u crveno-bijelo, nudi pogled sa kojeg se, u vedrim danima, na horizontu čak može nazrijeti i sama planina Fuji.
A upravo ta planina, Fuji, savršenog stožastog oblika koji je inspirisao generacije umjetnika, uključujući čuvenu Hokusaijevu graviru "Velikog talasa", zaslužuje poseban izlet. Ovaj usnuli vulkan, visok preko tri hiljade i sedam stotina metara, smatra se svetim mjestom još od davnina, a pogled na njega sa obale jezera Kawaguchiko, s planinom koja se ogleda u mirnoj vodi, jedan je od onih prizora zbog kojih ljudi putuju na drugi kraj svijeta.
Za one koji požele još jedan izlet, Nikko krije svetište Toshogu, mauzolej Tokugawe Ieyasua – samuraja koji je ujedinio Japan i osnovao šogunat koji je vladao zemljom više od dvije i po stotine godina. Kompleks je toliko raskošno ukrašen rezbarijama da je uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine, a na jednoj od greda krije se i čuvena rezbarija "tri majmuna", ne vidim zlo, ne čujem zlo, ne govorim zlo, simbol koji je odavde otputovao i postao poznat širom svijeta.
I onda, kada dođe vrijeme za povratak, čovjek shvati da dvanaest dana nije bilo dovoljno, da je Japan zemlja u kojoj se drevni hramovi i sveta brda prepliću sa najbržim vozovima i najprometnijim raskrsnicama na svijetu, gdje se poštovanje prema tradiciji osjeća na svakom koraku, a ipak sve djeluje iznenađujuće moderno. Let ka Istanbulu, pa ka Sarajevu, nosi kući ne samo fotografije i suvenire, nego i priču koja se prepričava mjesecima nakon povratka.
Priče naših putnika:
Za ovo putovanje važe opći uslovi putovanja Victorius d.o.o. agencije
